sveci

srijeda, 29.08.2007.

Osnove krštenja, dio prvi



Na malo je mjesta Sv. Pismo toliko jasno u vezi s nekim učenjem, koliko je to slučaj s krštenjem i sakramentalnom milošću koje ono prenosi. Za reference uzevši samo: Dj 2:38, 22:16; Rim. 6:1–4; 1 Kor. 6:11, 12:13; Gal. 3:26–27; Ef. 5:25-27; Kol. 2:11–12; Tit 3:5; 1 Pet. 3:18–22.
I u skladu sa svetopisamskim tekstovima svi ranocrkveni očevi su naučavali nužnost krštenja za spasenje. To je i ukorjenjeno u nicejsko-carigradsko vjerovanje, kojeg su patristički autori sastavili.

Da bi krštenje bilo ispravno, tri uvjeta moraju biti ispunjena: pravilna forma, pravilna tvar i pravilna nakana.
Pravilna forma znači krštenje u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, tzv. Trinitarno krštenje.
Pravilna tvar znači krštenje vodom (Iv 3, 5), iako postoje iznimke, pa je mogući i krštenje krvlju i krštenje željom.
Pravilna nakana jeste pri krštenju učiniti ono što Crkva čini – tj. Odstranjenje izvornog grijeha za slobodu Božje djece.

Fundementalisti smatraju da krštenje može biti pravilno obavljeno samo ako se obavlja uranjanjem – njihova tvrdnja se temelji na prijevodu riječi baptizeo kao uranjanje. Ali na više mjesta riječ baptizeo znači sam oprati ili isprati npr. Lk 11:38 ili Mk 7:3–4a
Također, djela apostolska na više mjesta govore da se Duh Sveti izlio (baptizeo) na apostole ili učenike. Također, nakon Petrove propovijedi poslije izljeva Duha Svetoga na apostole i BDM, kršteno je oko tri tisuće ljudi. Arheološke iskopine Jeruzalema govore da u cijelom gradu nije bilo dovoljno vode da bi se tri tisuće ljudi krstile uranjanjem u vodu, stoga je moralo biti primijenjeno krštenje izlijevanjem.

Također fundementalisti često napadaju krštenje djece kao nebiblijsku praksu, ili odlaze u ekstreme pa mu čak pridodaju poganske korijene. Ali daleko od toga, istinu o krštenju djece možemo lako otkriti u samom Sv. Pismu. Dj 2, 38-39 – „Petar će im: „Obratite se i svatko od bas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga. Ta za vas je ovo obećanje i za djecu vašu i za sve one izdaleka, koje pozove Gospodin Bog naš.“

Zatim, Lk 18, 15-16 govori: „A donosili su mu i dojenčad da ih se dotakne. Vidjevši to, učenici im branili. A Isus ih dozva i reče: „Pustite dječicu neka dolaze k meni i ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje.“
Riječ upotrijebljena za dojenčad jeste grčka riječ brepha, što upravo znači dojenčad, djecu koja se još nisu sama mogla kretati, niti misaono razlučivati.
Također, sv. Pavao naziva krštenje obrezanjem srca, a obrezanje su prema hebrejskom zakonu primala djeca, dojenčad tek nekoliko dana nakon rođenja. Također, na nekoliko se mjesta spominje kako su cijela kućanstva bila pokrštena, što uključuje i djecu.

29.08.2007. u 19:38 • 13 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 20.08.2007.

Doktrine o Blaženoj Djevici Mariji




Četiri su službene doktrine (dogme) o Blaženoj Djevici Mariji:

1) Majka Božja

Nestoijanizam, hereza iz doba rane Crkve, naučavao je da su Isus Krist i Druga Osoba Presvetoga Trojstva dvije različite osobe – u biti naučavali su da je utjelovljeni Krist dvije osobe, odvojene biti – jedna, koja je čovjek i druga koja je Bog. Stoga su naučavali da je Marija u svojoj utrobi nosila samo čovjeka, na kojeg je kasnije sišla Božanska osoba (Christotokos) Kao odgovor na ovu herezu je na saboru u Efezu 431. godine nepogriješivo definirana doktrina o Mariji kao Majci Božjoj, što znači da je devet mjeseci u svojoj utrobi nosila Krista – Boga i čovjeka – jednu osobu s dvije prirode (Theotokos).

2) Vječna Djevica

Kao odgovor na krivo i heretičko tumačenje evanđelja da je Marija imala više djece, te na pismenim izvorima kao što su Jakovljev „protoevangelium“, na Lateranskom saboru 649. godine je proglašena doktrina o Mariji, vječnoj djevici.

3) Bezgrešno začeće

Ova doktrina, proglašena takvom 1854. godine, u biti znači da je djevica Marija, u trenutku svoga začeća, zbog zasluga Isusa Krista, Otkupitelja čovječanstva, bila oslobođena od istočnoga grijeha. No važno je znati što bezgrešno začeće NIJE:
-ono nije začeće po Duhu Svetom, Kao što je sa Kristom Spasiteljem; Marija je na svijet začeta i donesena na prirodan način
Lk 1, 28 - Anđeo uđe k njoj i reče: "Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!"
Grčki izvornik glagola koji označava konstrukciju „milosti puna“ je kecharitomene, što je particip perfekta glagola karitoo, što u prijevodu znači ispuniti milošću. Takva konstrukcija daje očit dokaz o ispunjenju posvetnom milošću od trenutka rođenja, zbog njezine posebne službe za koju ju je odabrao sam Bog.

4) Uznesenje

Na temelju prijašnjih Biblijskih slučajeva uznesenja (Ilija), zbog zasluga Isusa Krista, i Marijine jedinstvene uloge u povijesti spasenja, te praliku zavjetnog kovčega, definirana je doktrina o uznesenju Blažene Djevice Marije na nebo. Također je važno i nepostojanje grobnice Blažene Djevice, te nikakvih relikvija niti ostataka.
Takvi slučajevi su natuknuti i u evanđelju – Mt 27, 52-53
Uznesenje nije Uzašašće, već je uznesenje dar milosti, neostvariv vlastitim silama.

20.08.2007. u 12:34 • 3 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 13.08.2007.

Apologetika


Mislio sam već neko vrijeme uklopiti u sadržaj ovog bloga neke apologetske materijale, stoga evo, napravit ću kratki niz apologetskih članaka koji se tiču obrane najčešće napadanih kršćanskih i napose katoličkih tema.
Prvi dio se tiče naslova:

Je li se kršćanstvo razvilo pod utjecajem poganstva?
Tvrdnje protukršćanskih autora slijede tri osnovne linije:
1. Korištenje kršćanske terminologije da bi se opisale poganske tradicije
2. ukazivanje na navedene „sličnosti“
3. zatim proklamacija da je kršćanstvo kopiralo od poganskih običaja

Najčešće su meta usporedbi slijedeća poganska božanstva:

-Adonis (Adon) – pod tvrdnjama da dijele rođenje od djevica, smrt i uskrsnuće.
-niti jedan tekst o Adonisu ne spominje rođenje od djevice niti uskrsnuće – zapravo, Adonis je rođen kao plod incesta.
-prvi spomen o njegovoj smrti i revifikaciji dolazi iz djela „De Dea Syria“, koje je napisano u drugom stoljeću; daleko prekasno da bi moglo utjecati na kršćanstvo.
-također je dobro napomenuti da je mit o Adonisovoj „revifikaciji“ puno drugačiji od kršćanskog koncepta Uskrsnuća – Adonisova revifikacija je uobličena u vraćanju u život na jedan dan, zatim opet umire, te više liči na prirodni ciklus biljaka. Uskrsnuće nije samo „revifikacija“, već potpuni povratak u život, kompletno i trajno – poraz smrti i obećanje vječnog života.

-Dioniz (Bakho)
-Dionizu pripisuju čudesno rođenje, smrtnu majku a božanskog oca, te smrt i uskrsnuće.
-prema nekom tradicijama Dionizova majka je Perzepona, kraljica podzemlja, ili Demetra, božica poljoprivrede – nijedna nije smrtna žena.
-prema drugoj tradiciji je njegova majka smrtnica Semela, ali se i tu tradicije granaju – ili ga nije uopće rodila, ili je bila ubijena od boga oluje – nijedna ne daje nikakve sličnosti sa rođenjem Isusa Krista od Blažene Djevice Marije.
-pripisuje mu se i pretvaranje vode u vino – na svadbi – ali najraniji izvor za tu tvrdnju je roman iz drugog stoljeća (neki ga povjesničari stavljaju i u šesto stoljeće) – ponovo daleko prekasno da bi utjecalo na kršćanske hagiografe.

Još jedna tvrdnja je da je kršćanstvo razapinjanje „posudilo“ iz tradicije o Dionizu – i to protukršćanski autori povezuju sa slikom na amuletu koja prikazuje Dioniza raspetog na križu, dok je na samom amuletu napisano "bakhi".
Ali ta slika slika nije izvornik – preuzeta je sa slike amuleta koji je izgubljen u 2. svj. ratu. Povjesničari sam amulet stavljaju nekoliko stoljeća nakon Krista (treće ili četvrto) – stoga opet nemoguće da je utjecao na kršćansku misao – zapravo se dogodilo obrnuto.

-Krishna
-česte su tvrdnje „nevjerojatnih“ sličnosti između Krishne, hinduističkog mitološkog lika, i Krista – kao npr.: značenje imena, rođenje 25. prosinca, rođenje od djevice, otac je tesar, razapinjanje i uskrsnuće.
Ove su tvrdnje popularizirane u 19. stoljeću od strane protukršćanskih autora (npr. Kersey Graves)
-Krishna znači u prijevodu „crni“ ili „tamni“, dok Krist znači pomazanik.
-Krist nije rođen 25. prosinca, već je taj datum uzet za slavlje njegova rođenja – vjerojatno da bi se ISTISNULA poganska štovanja koja su se vršila na taj dan.
-Mahabharata, hinduistički religijski tekst, govori da je Krishna rođen u zatvoru i da mu je otac plemić, a ne tesar, i on je, sa njegovom majkom, imao prije Krishne još mnogo djece.
-prema Mahabharati Krishna nije razapet, već umire od strijele koja ga je pogodila u petu, te se zatim vraća u život.
-Svi ostali izvor o Krishni su sastavljeni između 400. i 1000. godine

13.08.2007. u 20:34 • 1 KomentaraPrint#

petak, 27.07.2007.

Sveti kordovski mučenici


Skupinu kordovskih mučenika sačinjavaju: Juraj, Aurelije, Feliks, Natalija i Lilioza. Aurelije se rodio u gradu Cordobi u Španjolskoj od oca muslimana i majke kršćanke. Ostavši siroče u nježnoj dobi, bi odgojen od jedne svoje rođakinje kršćanke, koja ga je odgojila u pravom kršćanskom duhu.

sv. kordovski mučenici; sv. Nazarije i Celzo

Aurelije se kasnije oženio Natalijom. S njom je živio potajno kao kršćanin. No jednog je dana bio svjedok izvanredne hrabrosti i vedrine nekog kršćanina Ivana koji je, usred napadaja i pogrda, vjerno svjedočio svoju vjeru u Krista. To je Aurelija tako duboko potreslo da je u dogovoru sa svojom ženom odlučio živjeti isključivo u molitvi i pokori. Dok su u zatvoru pohađali zbog kršćanske vjere pozatvarane mučenike Ivana, Eulogija, Floru i Mariju, i u njima se sve više budila čežnja za mučeništvom. Jedina su im zapreka na tom putu bile njihove dvije kćerke: jedna od 5, a druga od 8 godina. Roditelji su se bojali za njih da poslije njihove smrti ne bi postale muslimanke jer bi ih netko mogao odgojiti za islam.

Iznijevši svoj problem sv. Eulogiju, taj im je savjetovao da kćerke povjere na brigu jednom obližnjem samostanu. Oni su prihvatili taj savjet, a za djecu se u samostanu starala neka udovica Izabela, žena mučenika Jeremije. Njoj su kao opskrbninu za djecu dali i priličnu svotu novaca. Istim idealom mučeništva bio je tada zahvaćen još jedan kršćanski bračni par: Feliks i Lilioza. Oboje potjecahu od maurskih roditelja, no po vjeri bijahu kršćani. Toj se skupini pridružio i Juraj, monah iz samostana Sv. Sabe u Jeruzalemu koji je, proseći milostinju za svoj samostan, iz sjeverne Afrike prešao u Španjolsku.

Aurelije i Natalija te Feliks i Lilioza bijahu osuđeni na smrt kao oni što pogaziše islam, dok je Jurja kao stranca sud lišio kazne. Taj pak nije želio da mu izbjegne mučenička kruna pa je riječima napao muslimanima svetog proroka Muhameda. To ga je stajalo glave jer je bio pogubljen skupa s ostalom četvoricom mučenika. Bilo je to 27. srpnja 852. Kršćani su njihova tjelesa pohranili kao najčasnije svetačke relikvije.


Preuzeto s www.skac.hr

27.07.2007. u 00:15 • 6 KomentaraPrint#

nedjelja, 08.07.2007.

Prvi mučenici



O mučeništvu mladih majki svete Perpetue i svete Felicite (početak III. stoljeća)



Sv. Perpetua i sv. Felicita bile su Afrikanke iz Kartage (današnjeg grada Tunisa, na sjevernoj obali Afrike). Mučeničkom su smrću umrle za vrijeme progona kršćana nakon pismene naredbe cara Septimija Severa da nitko ne smije prelaziti na kršćanstvo i židovstvo. Tada je u Kartagi policija uhapsila petero katekumena (pripravnika na krštenje) među kojima su bila tri mladića (Revokat, Saturnin i Sekundul) i dvije mlade žene – ugledna i obrazovana gospođa Perpetua i njezina ropkinja Felicita. Perpetua je tada imala 22 godine i malo dijete na prsima, a Felicita je bila u osmom mjesecu trudnoće. Felicita je rodila djevojčicu u tamnici, tri dana prije smaknuća. Jedna je kršćanaka odmah uzela i posvojila djevojčicu, a njezina je majka zajedno sa svojom gospodaricom Perpetuom otišla u smrt radi Isusa Krista.

Svanu dan pobjede. Kristovi svjedoci pođoše iz tamnice u amfiteatar veselo i dostojanstveno kao da idu u nebo. Ako je tko zadrhtao to je bilo od veselja, a ne od straha.

Najprije je napadnuta Perpetua i pala je na bok. Odmah se digla i kad vidje Felicitu ranjenu gdje leži, priđe joj i pruži joj ruku te je pridigne. Sada su obje stajale uspravno. Budući da se okrutna svjetina zadovoljila, povedoše je natrag u tamnicu. Tu se za Perpetuu pobrinuo neki Rustik koji je bio još katekumen. Za vrijeme muka sva je bila u zanosu, pa kad je došla k sebi, poče gledati oko sebe i na čuđenje svih pitati: “Kad će nas izvesti pred onu nekakvu (podivljalu) kravu?” Kad joj rekoše da je to već bilo, nije htjela vjerovati dok nije na sebi i na svojoj odjeći prepoznala znakove borbe. Zatim je pozvala svoga brata i katekumena Rustika te im rekla: “Budite čvrsti u vjeri! Ljubite jedan drugoga! Nemojte se sablazniti radi naših muka!” A na drugim vratima tamnice Satur (Perpetuin i Felicitin kateheta koji se radi njih i ostalih svojih katekumena prijavio policiji) hrabrio je vojnika Pudensa: “Baš kako sam predviđao i govorio, sve do sada nisam osjetio ni jedne životinje. A sada čvrsto vjeruj: evo izlazim tamo i umrijet ću od jednog jedinog leopardovog ujeda.” I odmah pri kraju predstave bačen je pred leoparda i od jednog jedinog ujeda tko je bio obliven krvlju da je narod stao vikati: “Spasi ranjenog, spasi ranjenog!” To je bilo svjedočanstvo drugoga, krvavog krštenja. Zaista je spašen kad je na taj način kršten. Tad će vojniku Pudensu: “Zbogom! Sjeti se vjere i mene. I neka te sve ovo ne uznemiri, nego učvrsti u vjeri!” Zatraži mu prsten s ruke i povrati ga namočena sa svojom krvlju. Ostavi mu ga kao zalog i uspomenu na svoje mučeništvo. Zatim napola mrtav uputi se s ostalima na mjesto gdje su ih imali probosti mačem.

Doskora zatraži narod da se opet izvedu. Htjeli su sudionici zločina da vide svojim očima kako ih probada mač. Dignu se i dođu na mjesto gdje je narod zahtijevao. Prije toga poljubiše jedni druge da završe mučeništvo svečanim poljupcem mira.

Svi mirno bez glasa dočekaše udarac mača. Prvi hrabro izađe Satur i prvi Bogu predade duh. A podržavao je i Perpetuu. Kad je ona osjetila bol, pogođena među rebra, uzraduje se te ruku nevještoga gladijatora primakne svom grlu.(…)

O hrabrih li svetih i mučenika! O zaista su pozvani i odabrani da sudjeluju u slavi Gospodina našega Isusa Krista!

(Iz ”Mučeništva svete Perpetue i svete Felicite”, 18. 20-21)



Iz prokonzularnih zapisa o mučeništvu svetog Ciprijana, biskupa



Sveti Ciprijan pripada među najznačajnije kršćanske pisce (“crkvene oce”) latinskog jezika u III. stoljeću. Rodio se oko 200. godine, najvjerojatnije u Kartagi (u današnjem gradu Tunisu, na sjevernoj obali Afrike) u bogatoj poganskoj obitelji. Kao učitelj govorništva obrati se na kršćanstvo pod utjecajem svećenika Cecilijana (god.246.). Nekoliko godina nakon krštenja postao je biskup Kartage. Mučeničkom je smrću umro 258. godine za vrijeme progona što ga je protiv kršćana poduzeo car Valerijan. – Odlomak iz “Prokonzularnih zapisa o mučeništvu sv. Ciprijana” jest službeni sudski zapisnik o saslušanju i osudi na smrt sv. Ciprijana pred prokonzulom Galerijem Maksimom, zajedno s opisom njegova mučeništva.

14. rujna ujutro na zapovijed prokonzula Galerija Maksima veliko mnoštvo dođe k Sekstu. Isti Galerije Maksim, prokonzul, naredi istog dana da preda njega u atrij Sauciolo dođe Ciprijan. Kad je bio priveden, prokonzul Galerije Maksim reče biskupu Ciprijanu: “Da li si ti Tascije Ciprijan?” Biskup Ciprijan odgovori: ”Jesam.” Prokonzul Galerije Maksim reče: “Da li si ti otac svetogrdne sljedbe?”

Biskup odgovori: “Jesam.”

Prokonzul Galerije reče: “Presveti su ti carevi naredili da žrtvuješ.” Ciprijan reče: “Toga ja ne činim.”

Galerije Maksim reče: ”Razmisli.” Biskup Ciprijan odgovori: “Čini ono što ti je naređeno. U tako pravednoj stvari nema mjesta razmišljanju.”

Galerije Maksim se posavjetuje sa svojim vijećem te izreče presudu ovim riječima: “Dugo si živio u svetogrđu. Mnoge si pridobio za svoju opaku sljedbu i postao si neprijateljem bogova i rimske religije. Pobožni i presveti carevi Valerijan i Galijen, August i plemeniti Cezar nisu te mogli obratiti na svoju religiju. Stoga, budući da si tvorac i glavni nosilac velikih zlodjela, bit ćeš primjerom svima koje si sebi pridobio svojim svetogrđem: tvoja će krv druge poučiti da poštuju zakon.” Rekavši to upravitelj pročita osudu napisanu na ploči: “Tascije Ciprijan osuđen je da bude mačem ubijen.” Biskup Ciprijan reče: “Bogu hvala.”

Nakon te osude mnoštvo braće govoraše: “Nek se s njime i nama odrube glave.” Zbog toga mnoštvo braće izađe i mnoštvo svijeta je pošlo za njim. Tako je Ciprijan odveden na Sekstijevo polje, pred razbojnikom je skinuo svoj ogrtač, pao ničice na zemlju i pomolio se Gospodinu. Kad je skinuo dalmatiku (vrsta tunike, nazvana prema odjeći dalmatinskih pastira) i predao je đakonima, ostade u samoj donjoj haljini i počne dozivati krvnika. Kad je došao krvnik Ciprijan zapovijedi svojima da mu dadu 25 zlatnika. Braća pred njim prostru plahte i ručnike. Nakon toka blaženi Ciprijan rukom sam sebi zatvori oči. Kad nije mogao sam sebi svezati krajeve platna, prezbiter Julijan i subđakon Julijan mu ih svezaše.

Tako je umro blaženi Ciprijan. Zbog radoznalosti pogana, tijelo mu je bilo sahranjeno u blizini. Zatim je noću uzeto sa svijećama te u povorci s velikom svečanošću preneseno na baštinu Makroblja Kandida, prokuratora, na cesti Mappaliense kod ribnjaka. Nakon samo malo dana, umre prokonzul Galerije Maksim.

A blaženi je Ciprijan, mučenik, podnio mučeništvo 14. rujna za careva Valerijana i Galijena, dok je kraljevao Gospodin naš Isus Krist, komu čast i slava u vijeke vjekova. Amen.



(“Prokonzularni zapisi o mučeništvu svetog Ciprijana”,3-6)



Iz poslanice Smirnske Crkve o mučeništvu svetog Polikarpa, biskupa


(polovica II. stoljeća)



Sveti Polikarp rodio se najvjerojatnije 69. god. po kr. u imućnoj maloazijskoj kršćanskoj obitelji. Živio je s onima koji su vidjeli Isusa i bio je odgojen od apostola. Za biskupa u Smirni postavio ga je najvjerojatnije sv. Ivan apostol. Mučeništvo je podnio sa 86 godina života pred velikim mnoštvom gledatelja na stadionu u Smirni 155. ili 156. godine. Njegovo mučeništvo u obliku opširnijeg pisma (poslanice) opisao neki očevidac iz Smirnske kršćanske zajednice pod naslovom “Polikarpovo mučeništvo”. To je najstariji opis mučeništva što ga je napisao očevidac. Smirnska je Crkva to pismo o Polikarpovu mučeništvu poslala “Crkvi Božjoj u Filomeliumu i svim zajednicama svete i katoličke Crkve koji su na svakome mjestu”, da bi ih ohrabrila u njihovu suočavanju s progonstvima.

Kad je lomača bila pripravljena, Polikarp svuče sa sebe odijelo, odriješi pojas i poče se izuvati. Prije to nije mogao učiniti, jer su vjernici nastojali svakako da ga se dotaknu. Već prije mučeništva bio je ukrašen izvanrednom dobrotom poradi svog svetog života.

Sad je tu stao nasred pripravljene lomače. Kad su ga htjeli prikovati čavlima, odvrati im: “Pustite me ovako. Tko mi je dao snage da trpim vatru, dat će mi jakost da je mogu mirno i podnijeti, i to bez vaših pomagala!” Zato ga ne prikovaše nego samo svezaše.

A on, otraga vezanih ruku (…), pogleda na nebo i reče (ovu molitvu):

“Gospodine, Bože svemogući, Oče ljubljenog i blagoslovljeno Sina tvog Isusa Krista! Mi smo te po njemu upoznali. Bože anđela i nebeskih sila, svega stvorenja i svih pravednika koji žive kako Ti hoćeš! Hvala Ti, što si me učinio dostojnim da baš danas i baš ovaj čas budem zajedno sa svetim svjedocima (mučenicima) dionik čaše tvoga Krista (Pomazanika), da jednom i tijelom i dušom uskrsnem na vječni i neuništivi život Duha Svetoga. Bože istiniti, o da me danas primiš među svoje mučenike kao žrtvu divnu i ugodnu kako si je pripravio, predodredio i sada ispunio! Za tu milost, i za sve ostalo, hvalim te, blagoslivljam te i slavim te po vječnom i nebeskom svećeniku Isusu Kristu, tvome ljubljenom Sinu, po kojemu neka je slava Tebi, zajedno s Njime i Duhu Svetom, sada i u sve vjekove. Amen.”

A kad izreče “Amen” i završi molitvu, sluge ognja potpališe vatru. Kad se razbukta plamen, ugledasmo čudo mi kojima je bilo dopušteno gledati taj prizor i koji smo zato ostali na životu da možemo drugima priopćiti što se dogodilo. Plamen se izvio u luk i nađu se poput ognjenog brodskog jedra i u krug opkoli mučenika. A on u sredini nije sličio opaljenom tijelu, nego pečenom kruhu, i sjao poput zlata i srebra u peći. A mi smo osjetili tako ugodan miris kao da miriše tamjan ili koja druga mirisna tvar.



(“Polikarpovo mučeništvo”, 13,2-15)

08.07.2007. u 21:22 • 4 KomentaraPrint#

petak, 29.06.2007.

S. Elvira Petrozzi


U jednom broju glasa koncila objavljen je sljedeći razgovor sa sastrom Elvirom Petrozzi, utemeljiteljicom zajednice "Cenacolo":

S. Elvira, proslavili ste 70. rođendan. Kako se osjećate?

Osjećam se sve življa! Kažem sve življa, a ne mlađa, jer se pogledam u ogledalo i vidim da su mi bore sve dublje, a i leđa se povijaju..., ali život ne! Srce je uvijek mlado, hrabrost je sve veća, pa tako i sposobnost da se riskira u vjeri, u vjeri koja je ljubav i koja daje smisao i okus života. Osjećam u sebi golemu snagu, snagu da darujem život, snagu koja me tjera da najprije mislim na drugem a ne na svoje strahove, glad, žeđ i umor.

Od Vaših 70 godina pedesetak je posvećenih, Gledajući unazad, čega se najprije prisjetite?

Gledajući na svoju prošlost danas kao na svjetlo susreta s Bogom, moram priznati da je On već bio djelovao u mojem životu i da je Duh Sveti vodio moje roditelje i događaje da bi me naučio kako treba živjeti služeći dobročinstvom, ljubavlju i poslanjem, koje sam trebala otkriti. Bog priprema svoje "poslanike" po dobro zacrtanu planu. Danas blagoslivljam Boga što sam se rodila u velikoj i siromašnoj obitelji koja se iselila s juga Italije u Drugom svjetskom ratu 1940-1945. i što sam slušala svoje roditelje, koji su tražili od mene i moje braće život pun žrtve. Doživjela sam i ovisnost svojega oca o alkoholu, dok mi je majka mnogo radila i često bi dugo izbivala iz kuće, jer je radila kao bolničarka, a sav teret obitelji bio je na njoj. Odmalena sam stalno morala misliti na druge i to je bilo moje bogatstvo i moja prva formacija.

Sjećate li se što posebno u vezi sa svojim roditeljima?

Sjećam se razdoblja nakon rata i velikog siromaštva. Ja sam do 15. godine bila stalno bosa. Sjećam se svojega oca koji bi svako malo bio pijan, što je u meni stvaralo osude i sram. Kad bi dolazio po mene u školu biciklom, sve bi mi djeca govorila: "Ponovo je pijan." To su bila poniženja i tegobe koja su se tada mogle činiti kao nekorisna patnja, no poslije sam shvatila da je Duh Sveti vodio moj život i preko slabosti moga oca. Unatoč svemu on mi je bio životni učitelj jer me "ispravno usmjeravao" ne dopuštajući mi da se idem igrati u selo jer sam morala paziti na braću. Ukorio bi me kad bi me vidio da sjedim na travnjaku s prijateljicama. Ponekad bi me budio noću i ja bih ustajala i odlazila mu kupiti cigarete... Danas su ipak nestali mnogi moji strahovi, naučila sam što znači žrtva, shvatila sam što je poniznost i sad se osjećam uistinu slobodnom ženom, svjesna da je u meni neprekidni izvor Božje ljubavi koja mi dopušta da uvijek ponovno uskisujem. Danas također znam da prošlost, kad se upozna Boga, i kad ju On obasja, postaje bogatstvo.

Kako se začela misao o darivanja života zajednici?

Shvatila sam da su mladi odbačeni i da su na rubu ovoga potrošačkog društva. Shvatila sam da u obiteljima nema razgovora, povjerenja među bračnim praovima te između roditelja i djece. Mladi su bili prepušteni sami sebi i ja sam ih viđala tužne po ulicama. U molitvama mi se činilo da zamjećujem njihov vapaj i bol. Mladi su išli na jednu stranu, a mi na drugu i zato sam patila. U svojoj sam nutrini osjećala pokret, ali ne svoj, koji nisam mogla suzbiti, i koji je sve više rastao. Nije to bila misao. Nisam ni znala što se događa, ali sam osjećala da moram dati mladeži nešto što je Bog stavio za njih. Osjetila sam da sam pozvana otvoriti vrata odbačenima, narkomanima i očajnicima koji su se nalazili po kolodvorioma i ulicama.

Prošlo je mnogo vremena prije nego je sve počelo. Je li Vama, ženi od pothvata, bilo teško čekati?

Poziv koji dolazi od Boga daje ti sposobnost djelovati i vjerovati u stvari koje, inače, sama ne bih nikada činila ni u njih vjerovala. Nije mi bilo lako objasniti svojim nadređenima to što osjećam i trpjela sam zbog toga što sam ih morala uvjeriti da vjeruju da to, što im govorim, uistinu dolazi uistinu od Boga. Godinama sam ih molima da mi dopuste otvoriti kuću za mladež, a oni su mi odgovarali da nisam svjesna svojih ograničenja, svog siromaštva, te da nisam za to stručno ni spremna. Ali u meni je gorio vulkan i osjećala sam da moram odgovoriti Bogu koji me obogatio tim darom, koji nije moj, služiti mladeži- Bilo je to bolno iščekivanje, ali izdržljivost i ustrajnost, koje mi je podario Bog, bile su znak Njegova očinstva nad onim što se rađalo.

Kada ste se prvi put našli pred kućom u Saluzzu, što ste pomislili?

Dobro se sjećam toga dana. Bilo je to 16. srpnja 1983., slavlje Gospe od Karmela, kad sam i doblila ključeve te kuće. Vidjevši u kakvu je stanju kuća, moji su se pratitelji uhvatili za glavu: kuća se raspadala, bila je bez vrata i prozora, cijeli krov je trebalo promijeniti... Nije bilo ni postelja, stolova, stoliva, lonaca, a ja nisam imala ni novčića... Ništa! Gledala sam njihove izgubljene poglede, ali sam sebi predočila sve što se trebalo dogoditi: vidjela sam kuću onakvu kakva je danas - obnovljena, lijepa i puna mladeži! Zadivljuje kako mi je Duh Sveti pomogao, utješio me i okrijepio! Mislila sam na veliku kuću u kojoj bi moglo biti najmanje pedesetak ovisnika, no ubrzo su sve sobe bile već zauzete. Čuđenju nije bilo kraja i u sebi sam se borila s odlukom što učiniti dalje. Govorila sam: eto već si dobra sestra, tu je pedeset ovisnika. Tu život nije stao i mladi su nastavljali kucati na vrata, pa smo otvorili i drugu kuću, zati još jednu, pa četvrtu, nakon toga nisam više mislila ja o tome, neg Bog i Gospa, i kuće su se počele otvarati u inozemstvu, na sve strane. To je Božji naum koji nastojim ostvarivati. On je taj koji gradi i pokazuje svoje lice Oca ljubavi koji želi da se svi ljudi spase.

Zašto ste izabrali ime Zajednica "Cenacolo"?

Htjela sam nešto što će biti u vezi s Gospom, pa smo se pitale gdje se nalazi Marija u Bibliji? Jedno od mjesta bilo je cenakul, dvorana s apostolima ispunjenim strahom nakon Isusove smrti, poput današnjih ovisnika - stidljivih, plašljivih i njihemih. Zatim s Marijlom dolazi Duh Sveti i apostoli se preobražavaju u hrabre svjedoke. Zato smo ju i nazvali Zajednica "Cenacolo". Mi se volimo zvati zajednicom javnih grešnika, grešnika koji žele objaviti svijetu beskrajno i veliko Božje milosrđe. Naša je poruke: Želimo biti živa nada toga, uvijek nazočna Milosrđa, uvijek djelatna, uvijek nova u meni, u tebi, u svima.

Kad se zajednicaotvarala, je li bilo kakvih prijepora?

U početku nisu baš svi bili zadovoljni! Svašta su govorili, a neki me više nisu ni pozdravljali. Govorili bi s prijezirom: narkomani! Što radi ova sestra s narkomanima? Jede i živi s njima... Istina je da ja nemam preporuka, da ne poznajem druge jezike. Ja sam samo jedna siromašna "guska u pokretu" i toga sam svjesna, no najljepše na svijetu je kad sebe prihvatimoonakvima kakvi jesmo. A Bog će doći i učiniti ostalo. Tu sam naučila što je karizma, riječ koju nisam poznavala. To je nešto što drugi ne mogu razumjeti, a ne razumiješ ni ti, ali vidiš da je ono što činiš novo i za tebe. I korak po korak, napredujući, shvatiš da te Bog krijep i vodi prema istinskomu životu. Nije to ništa izračunato ili programirano, nego je novost i za tebe.

Pošli ste ni od čega, bez novčića. Kako ste uspjeli?

U početku smo živjeli vrlo siromašno jer nismo imali ništa osim vjere u Boga. Sjećam se kad nam je neki gospodin donio kosilicu i sve što je bilo potrebno za uređenje kuće. To je bio jedan od mnogih znakova providnosti koji su mi otvorili oči za djela koja je činio Bog. Često sam morala "izgubiti obraz". Jednom smo ostali bez plina. Sišla sam "fiatom 500" dolje u mjesto do jednog skladišta i gospođi, koja se ondje zatekla, rekla: "Oprosti, trebala bi mi boca plina, ali nemam novaca." Ona mi je odgovorila: "A kako to? Što hoće jedna časna? Ne može tako! Tržište je stalo, u inozemstvu se više ništa ne kupuje, ovo su teški trenuci, časna, teški trenuci!" Ja sam samo rekla: "Dobro, nije važno, gospođo. Rekli su mi da dođem k vama... No nije vađno." Upalila sam auto i otišla drugom prodavaču plina, no začuh onu gospođu kako govori: "Časna, časna, zaustavite se na trenutak! Francesco, stavi jednu bocu, ali malu." Kad mi je stavila bocu u auto, zahvalila sam joj i rekla: "Gospođo, molit ćemo za vas." Ta je boca potrajala petnaest dana i opet smo ostali bez plina. Odlučila sam ponovo otići gospođi misleći, jer sam ionako već "izgubila obraz". Vratila sam se i čim me vidjela, ustala je i prišla mi, govoreći: "Časna, što si izmolila? Sva su se vrata otvorila prema inozemstvu! Moje je brat bio tamo i sve riješio. Časna, gledaj, nećete više nikada ostati bez plina!" I dala mi je dvije tako velike boce da nisu ni stale u auto. Zatim su došli i ugradili nam bocu i otada kamion dolazi, iskrca plin i odlazi. Kada ideš u Gospodnje ime, zadobiješ snagu koja nije tvoja i nije te briga "gubiš li obraz", smiju li ti se ili te rasplaču, nije važno. Da su me i izlupali, prihvatila bih to i ponovo došla.

Čega se još sjećate iz tih početaka?

Sjećam se dana kada sam shvatila da moramo u zajednici zabraniti cigarete. Nakon nekoliko godina mi je odjedanput sinulo: "Nisam vjerna mladima! Žele se osloboditi droge, a ja im ostavljam duhan u džepu." To me potaknulo i jedne večeri više nisam mogla izdržati. Dok smo bili u kapeli, kleknula sam ispred njih i rekla: "Momci, molim vas, oprostite mi jer ste ovdje da se oslobodite droge, a ja sam se bojala da ne odete pa vam nisam htjela oduzeti cigarete. Ali nakon ove večeri u zajednici se više ne puši!" Zatim sam pozvala "najgoreg" među njima, koji je htio cigarete pod svaku cijenu, i rekla mu da uzme plastičnu vreću. Momci su sjedili, a on je prolazio s vrećom i svatko je ubacio svoje cigarete iz džepa. Zatim sam im rekla: "Momci, ako tko želi ići, može. Pokucajte u ured i dat ćemo vam novac za povratak kući. Kada takav prihvati da se ovdje više ne puši, može ponovo ući bez pripremnih razgovora." I tada smo naložili veliku vatru i nitko nije otišao. Svi su to odmah prihvatili. A moji strahovi? Jer i ja sam u tome trenutku patila zato što sam znala da im se više sviđa "ta cigareta". Tada sam shvatila kako nije istina da su mladi lijeni, bojažljivi i ravnodušni. To nije istina! Sposobni su za borbu, sposobni su za patnju, za žrtvu! Mladi su najljepša stvarnost na svijetu, s njima sam uistinu dobro. Danas vam to mogu reći iz iskustva, jer sam njihovim tegobama "uprljala" ruke, obraz, život, ugled. Danas mogu s njima razgovarati s velokom iskrenošču jer znaju da mene ne zanima droga, nego život. Dana to govorim jer su oni bili moji učitelji i uvijek ih slušam i nastavljam učiti od njih.

Kažu za vas da ste osoba koja ima puno strpljenja i poštovanja prema ljudima. Što smatrate da je najvažnije dati momcima i djevojkama koje dođu u zajednicu? Što im kažete pri prvom susretu?


Poznajem više lica jedne mlade osobe, poznajem njezino srce i moje srce je puno ljubavi prema njoj. Danas su mladi izgubljeni, ne znaju zašto su izgubljeni, ni zašto žive. Nisu odgojeni u dobroti, milosrđu i ljubavi. Ne znaju koje j enjihovo mjesto i uloga u ovome svijetu. Poznajem njihove probleme, želim ih razumjeti i voljeti. Nastojim im pokazati da njihov život ima smisla. Moraju steći povjerenje u mene, a za to se trebamo upoznati.

Kako ste uspjeli uvjeriti momke s "ulice" da mole?

Momci koji su prvi došli ustajali bi ujutro i išli raditi u polje. Jedno jutro, nakon mjesec dana, jedan od njih sjeo je pokraj nas dok smo molile, rekavši: "I ja želim raditi ovo što radite vi." I tako je počelo. Zatim su i drugi polako prilazili nama u molitvi. Nismo na to ni mislile, ali kada su počeli sami moliti s nama, duša mi se pokrenula i bila sam beskrajno zahvalna Bogu što mi je darovao toliku radost vidjeti mlade koji mole s nama, a donedavno su bili robovi zla. Tada sam spoznala da mladi traže od mene da susretnu Boga, da su ga žedni i gladni. Tako je prijedlog molitve i vjere postao temeljni dio na putu ponovna rođenja.

Što je za Vas vjera?


Za mene je vjera susret sa živom osobom, Isusom Kristom. On je rješenje za sve naše tegobe i trea biti hrabar i to pokazati mladima. Predložila sam im ono što je mene spasilo - Kristov križ, život Isusa Krista koji je i danas živ. Otvoriti svoja vrata Kristu znači otvoriti vrata bratu, sestri, riziku, ljubavi, otvoriti vrata vjeri koja je toliko puta obasnana da niti išta vidiš niti razumiješ, samo osjećaš da je silna.

Jesu li važni kršćanski korjeni za izlječenje i liječe li se lakše vjernici?

To je važan čimbenik. Oni se sjete djetinjstva kako je kraj njega molila baka krunicu, lakše prihvate molitvu i otvore se Bogu te mu dopuste da im se približi. No Isus želi svakog čovjeka spasiti i izvući iz pakla droge, ne gledajući je li religiozan i koje je vjeroispovijesti. On nas sve grli.

Kako zajednica može ići naprijed živeći samo od Providnosti?

Shvatila sam da se ne moramo oslanjati na mogućnosti koje nam je nudila država ili roditelji koji su bili spremni dati sve što tražimo od njih samo da bi spasili dijete od ovisnosti. Shvatila sam da moram posvjedočiti Božju ljubavi i potpuno se pouzdati u Njega. Zato je bilo prijeko potrebno isključiti iz našega života ono što lažnima čini sve ljuda: novac. Kad imaš novac, osjećaš se jačim, moćnijim i oholim. Takvi su bili i momci s novcem u džepu. Za njih je novac bio zov smrti. Mladi u svijet droge ulaze, ne zato što su siromašni, nego jer imaju ouno novca, tužni su, osamljeni i izgubljeni. Ovisniku se ne može teoretizirati, napose na početku njegova puta, kda ne mogu shvatiti Božju ljubav, nego vide samo svoju ljubav. To je bio velik izbor slobode koji je nudila zajednica, nastojeći pokazati momcima da Bog uistinu postoji, da je on Otac zainteresiran za svoju djecu i da Providnost bdije nad nama dan i noć. I svih tih godina, mogu vam posvjedočiti s radošću, Providnost nikada nije izostala u našim zazivima!

Što župna zajednica može činiti za sprečavanje droge i pomoć narkomanima?

Moraju biti sate i sate pred presvetim i moliti. Upoznati Isusa Krista i imati iskustvo njegove blizine kako bi ga mogli posredovati drugima. Najprije svećenici to trebaju prepoznati, župa treba Isusa staviti u središte, imati redovite molitvene susrete i biti strpljivi s mladima. Mi molimo svake subote od 20 sati do 2 sata ujutro: imamo klanjanje, misu pa tjelesnu okrepu. U početku nas je na molitvi bio samo nekoliko, a danas dođe više od 1000 mladih iz naše pokrajine.

Poruka mladima, roditeljima i odgovornima.

Budite budni i odgovorni. Djeca danas imaju mnogo toga, alim im nedostaje najvažnije - ljubav, razgovor i povjerenje. Roditelji, razgovarajte sa svojom djecom, jer je za prevenciju ovisnosti najvažnija obitelj. Budite svojoj djeci svjedoci međusobne ljubavi te roditeljske i Božje ljubavi. Ljubav se jednostavno mora očitovati, a ne skrivati. A vi, draga mladeži, nemojte biti razočarani i malodušni. Vi ste snaga, istina i ljepota budućnosti. Vi ste jedinstveni. Poštujte sami sebe i druge. Ti koji si iz različitih razloga na ulici, ti tražiš Spasitelja, ljubav, prihvaćenost i povjerenje, a to sve je Isus Krist. Molim za tebe da ti Gospa pokaže da možeš doći kada god hoćeš, želim te zagrliti jer si dobar mladić i djevojka, dijete Božje. Vjeruj Isusu Kristu jer te on ljubi!






29.06.2007. u 13:32 • 16 KomentaraPrint#

nedjelja, 27.05.2007.

40

Nakon što je rimsko carstvo bilo podjeljeno na istočno i zapadno, kršćanstvo se na to područje već poprilično raširilo.
Milanskim ediktom je 313 osigurana vjerska sloboda, te je trebalo biti kraj progona kršćana.
No, jedan od careva istočnog carstva, Licinije, je pogazio taj edikt i dao proglas da je kršćanstvo zabranjeno; ponovo je otpočeo progoniti kršćane. Prvo je tražio od svih vojnika da se, ukoliko su prihvatili novu vjeru, odreknu Krista, te potvrde svoja vjerovanja u poganske bogove.
40 vojnika iz jedne legije, koja se nalazila na području današnje Turske, su to odbili.
Jednostavno su rekli: "Ne."

Nakon što su ostali vojnici uvidjeli da ih premlaćivanjem i mučenjem neće odvratiti od Krista, odveli su ih na jedno zaleđeno jezero, svukli s njih svu odjeću i natjerali ih u sredinu jezera.
Tako su ih ostavili da se smrzavaju, uvjereni da će popustiti.
No uz to su na obalu jezera postavili kadu sa toplom vodom, te stol sa obilnom količinom hrane, vičući im: "Napustite svoga boga i ovo će biti vaše!"

No tih četrdeset legionara su samo stojali tamo, mrznući.

Kada je došla majka najmaleđg od tih vojnika i počela mu vikati da ga ne želi izgubiti i da se odrekne kršćanstva, taj je, najmlađi, napustio ostalih 39 i otišao na obalu.

No tada je jedan drugi rimski vojnik, centurion, imena Sempronije, duboko dirnut žrtvom tih legionara za svoga Boga, skinuo sa sebe svoj oklop i svoju odjeću, te otišao stati na smrznuto jezero s njima; tako da su očuvali svoj broj.

Ujutro, pronašli su ih mrtve, smrznute.

To je svejdočanstvo četrdeset legionara mučenika.


Samo još jedna stvar:
Znate li u kojem su stoljeću kršćani bili najviše progonjeni?
Prvo? Drugo? Treće?
Ne.
Dvadeseto.
I što se toga tiče, prema svim statistikama, dvadeset prvo stoljeće se odvažilo oboriti taj rekord.

Razmislite što znači biti kršćanin, i razmislite o tome koliko biste vi bili spremni nešto žrtvovati za svoju vjeru u Krista, dok milijuni kineskih katolika trpe progone koji su ravni Neronu i Dioklecijanu.
Mučeništvo nije ostalo u prošlosti. Zapadnjaci su ga sistematskim propagandama obezvrijedili i taj najveći izraz vjere gurnuli u prošlost kulturom tihe smrti.
Progonstva su danas žešća nego ikada.
Nemojte si mazati oči glupostima i reći: ja sam dobar čovjek i to mi je dosta za raj.
Sv. Pavao, koji je dao svoju glavu za Krista, koji se svoj cijeli obraćenički život podredio Kristu, je rekao: "radite na spasu u strahu i drhtanju".
Sv. Pavao. SVETI Pavao.

Što onda mi uopće možemo reći?

27.05.2007. u 00:31 • 20 KomentaraPrint#

subota, 19.05.2007.

Dva


Jedan od najvećih teologa u povijesti Crkve i jedan od najgenijalnijih umova koje je čovječanstvo ikada izrodilo, sv. Toma Akvinski napisao je stotine, ako ne tisuće knjiga, rasprava i obrana katoličke teologije.

Kada je, dakle, jednom, pred kraj svoga života, molio ispred raspela, Isus mu je progovorio i rekao mu:
"Toma, dobro si pisao za mene. Reci što želiš."
Toma mu je odgovorio: "Samo tebe Gospodine."

Od tog trenutka, više nikada nije u ruke uzeo pero. Nije trebao niti morao. Sve što je napravio do tada vodilo je tom savršenstvu svetosti.


Jedna žena, liječnica po struci, je imala troje djece. Kada je ponovo zatrudnjela, zbog komplikacija pri trudnoći, morala se suočiti s teškim izborom: ili će pobaciti ili će ona umrijeti i dostaviti dijete.

Kada je taj dan došao, liječnici koji su je okruživali rekli su joj: "Napravit ćemo sve što možemo za tebe. Pobacit ćeš."
Ona je odgovorila: "Ne. Ne biste li napravili sve što možete za moju djecu? Kako možete onda pomisliti o ubojstvu jednoga? Ne. Moje dijete će živjeti."

I tom odlukom je zapečatila svoj život.

Proglašena je svetom od Ivana Pavla II.

19.05.2007. u 20:54 • 7 KomentaraPrint#

subota, 12.05.2007.

Ponešto o Manjem Bratu


Sv. Franjo...

Jednom prilikom, kada je već ustanovio red franjevaca i kada su mu se braća svakim danom sve više pridruživala, je došao jedan bogati mladić k svetom Franji. On mu je rekao kako želi sve ostaviti i biti svetim, živjeti za Krista kao što to sv. Franjo radi. On ga je, kao i svu braću koja su mu se htjeli pridružiti u novonastalom redu, rado prihvatio. Tada je taj mladić otišao, prodao svo svoje imanje, te se vratio sa vrećom punom novca k svome duhovnom ocu. Uzeli su tu vreću i prolazili ulicama Asiza, djeleći pune šake zlatnika siromasima i nesretnima.
Tada je naišao jedan svećenik koji je Franju poznavao još od njegovih mladih dana. Vidjevši što to rade, rekao je:
"Franjo? Sjećaš se onih nabožnih predmeta koje sam ti dao? Sjećaš se kako nisi imao dovoljno novca da mi ih tada platiš?"
Svetac ga je tada pogledao, nasmijao mu se, ugrabio pune šake zlatnika, istovario mu u ruke i rekao:
"Evo, oče! Ako treba, ima još!"
Taj je svećenik ostao šokiran. Čudno je pogledao tog čovjeka obučenog poput odrpanca, malo se zamislio i nastavio svojim putem, spremivši novac.
No, u narednim danima to ga je sve više kopkalo i nije mu davalo mira.
To je bio početak njegove svetosti.

Kasnije se pridružio sv. Franji i ostavio za sobom svoje materijalne ideale, te zaživio istinsko svjedočanstvo za Krista.
Sada ga častimo kao blaženog Silvestra.


Kada je u jednom gradu, u svom propovjedničkom hodočašću, zastao u crkvu, pomoliti se, tamo je zatekao jednog ne previše prema njemu prijateljski raspoloženog biskupa, koji je njega smatrao luđakom. Ušao je, dakle, sv. Franjo kroz vrata crkve i došao pred oltar gdje je taj biskup stojao. On mu je samo rekao, gotovo prijezirno:
"Što ti hoćeš ovdje? Nemaš što ulaziti na ova vrata u ovu crkvu."
Franjo ga je pogledao, spusitio pogled i pokorno odšetao van kroz vrata kroz koja je u crkvu ušao. Tada se okrenuo, ušao kroz vrata pokraj njih, ponovo došao pred oltar i stao pred biskupa.
"Pa što hoćeš? Nisam li ti već rekao da nemaš što ovdje tražiti?"
"Da," odgovorio mu je "rekli ste mi da nemam što na ona vrata tu ulaziti. Evo, nisam onda ušao na ta vrata, već na ona pokraj njih."
Biskup ga je pogledao u nevjerici.
Uzeo je jedan terenutak promisliti o tome što je rekao.
Zatim mu je pao pred koljena, raskajan što se tako prema njemu ponašao.

Kakav primjer poslušnosti..


Kada se vraćao iz Rima, još dok je bio mladić, jahavši na konju, prolazio je pokraj nekakve provincijalne bolnice, kvazi-utočišta. I ni od kud se pred njim stvori gubavac. Znate kako gubavac izgleda? Znate kako je guba zarazna?
On je, sjetivši se svoga mističnog iskustva s Kristom, kada mu je rekao da odbaci što mu je milo i prigli što mu se gadi, sjahao sa svoga konja, obgrlio tog gubavca svojim rukama i poljubio ga. Poljubio je tog gubavca.


Eto, nekoliko primjera gotovo nevjerojatne svetosti iz života jednoga od kojih se, naravno, nakon Blažene Majke, najviše divim.

12.05.2007. u 23:49 • 6 KomentaraPrint#

subota, 05.05.2007.

Sv. Pio V

Papa 16. stoljeća, koji je zabilježen kao vrlo religiozan i duhovan čovjek. Svaki dan je dva puta dnevno višesatno molio pred presvetim.
Ono što me također nadahnulo jeste to da je on beskućnicima prao noga, osobito se skrbio za bolnice, te siromasima djelio hranu.
Život papinstva je provodio po strogim životnim pravilima dominikanca, okružujući se jednostavnošću. Sjaj svoga dvora sveo je na najmanju mjeru.
Uz Pia X, se (zasada, u iščekivanju beatifikacije Ivana-Pavla II Velikog) od papa novijeg doba samo njega časti kao sveca.


Podugo nisam bilježio nešto o svecima ili njihovim životima, stoga ću sada imati niz kraćih postova o svecima ekskluzivno.

05.05.2007. u 01:28 • 23 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< kolovoz, 2007  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (4)
Ožujak 2007 (4)
Veljača 2007 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Svjetlost koju pokušavam izreći:

Ovim kratkim crticama iz života ljudi u kojima pronalazim Božju ljubav samo pokušavam dati svoj mali komadić svjedočanstva.

Linkovi video propovijedi, svjedočanstava i sl.

Sve su propovijedi i svjedočanstva na engleskom, uzeta sa godtube.com ili youtube.com


Trodjelna propovijed oca Augustina Vallorana, Indijskog misionara:

Biblijska istina o Katoličkoj Crkvi, prvi dio
Biblijska istina o Katoličkoj Crkvi, drugi dio
Biblijska istina o Katoličkoj Crkvi, treći dio


Ovo je... pa... pogledajte.

Biblijsko potkrijepljenje papinstva


Katolička misa na engleskom jeziku


Od oca Jeffreya, svećenika sv. Pavla, katoličkog reda koji posebnu pozornost posvećuje obraćanju javnosti i evangelizaciji kroz medije:

Tajni život svećenika
Brak vs zajednički život
O propovijedi pape Benedikta XVI, koja je izazvala burne reakcije
Pitanja o kojima razmisliti prije...
Isusov grob pronađen? Ne!
Pitanje Hugh Hefneru i playboyu
Patnja
Osvrt na glazbu Snoop doga i ples P-catsa
Uvrijede, obitelj i Alec Baldwin

Zavist, porok koji oduzima radost
Pohlepa
Ogovaranje, lanac poroka
Što je svjetlo u kršćanstvu i katoličanstvu

Obraćenici:

Kako sam postao katolik pt1
Kako sam postao katolik pt2
Kako sam postao katolik pt3
Obraćenje muslimana nakon 10 godina - nevjerojatno svjedočanstvo...
Svjedočanstvo Erguna Canera
Daniel Shayesteh, bivši pripadnik radikalne islamske struje, sada kršćanin


Ovo je link gdje možete pronaću emisije koje uređuje St. Michael's Media i skinuti ih u audio formatu. U prosjeku teže nekih 15 mb, a emisije su odlične i vrlo pučne, te ih SVAKAKO preporučujem (ukoliko znate engleski)

Linkovi blogova i stranica

Katolici na internetu
About-Jesus.org
Third day
Prostor Duha
Katekizam katoličke Crkve
Vjerovati radosti
Neka mi bude po Riječi
vjera_ufanje_i_ljubav
Tebe tražim
Otac James Manjackal
Evanđelje u molitvama
Vedrać - Isuse slavim te
karizmatizam
betanija
True life in God
Kraljica mira
Catholic.com
St. Michale's Media
Blog kontra ateizma
Catholic bridge
Otac Corapi

Blagoslov sv. Franje

Gospodin te blagoslovio i sačuvao.
Pokazao ti lice svoje i smilovao ti se.
Svratio pogled svoj na tebe i dao ti mir.
Bog te blagoslovio!